U ponedjeljak, 6. veljače, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu predstavljeni su rezultati dvaju istraživanja provedenih u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”. Radi se o istraživanjima među LGBTI zaposlenicima i poslodavcima kojima je po prvi put u Republici Hrvatskoj istraživano područje antidiskriminacijskih politika i praksi na radnom mjestu vezano za LGBTI osobe.
Rezultate istraživanja predstavila je voditeljica istraživačkog tima doc. dr. sc. Jasminka Juretić; a u diskusiji nakon predstavljanja rezultata istraživanja sudjelovale su dipl. iur. Bojana Ivanišević, savjetnica za pravna pitanja na projektu te MA Marina Škrabalo iz udruge GONG i Zaklade Solidarna.
Na samom početku predstavljanja rezultata Jasminka Juretić naglasila je kako poslovni svijet karakterizira heteronormativnost, odnosno pretpostavka da su svi zaposlenici/e heteroseksualne spolne orijentacije. Ova pretpostavka vodi do toga da se LGBTI osobe suočavaju sa specifičnim oblicima nevidljivosti na radnom mjestu – ponajprije u kontekstu skrivanja svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posljedice koje coming-out na radnom mjestu nose za mnoge su LGBTI osobe nemogućnost dobivanja posla ili otkaz, neovisno o individualnoj motivaciji i sposobnostima za rad. Po ovome Hrvatska nije izuzetak: slična se istraživanja stalno provode diljem svijeta i pokazuju organizacijski heteroseksizam i homofobiju kao jasne fenomene koji narušavaju radnu okolinu.
Poslodavci u većini slučajeva nemaju posebne prakse kreiranja tolerantnog radnog okruženja.
Ciljevi istraživanja među poslodavcima bili su utvrditi pravnu regulativu kojom se uređuju pitanja zaštite prava i zabrane diskriminacije te uznemiravanja i zlostavljanja LGBTI osoba u radnom okruženju. Potom, cilj je bio skupiti iskustva poslodavaca s prijavama diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja LGBTI osoba na radnom mjestu i njihove pozitivne prakse sprječavanja istih.
U istraživanju su sudjelovala 403 poslodavca: od toga 58,1% iz javnog sektora, 16,1% iz privatnog te 25% iz civilnog sektora. U okviru pitanja koja su se ticala službenih dokumenata organizacija (pravilnika, akata) kojima se propisuje postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnica te mjere zaštite od diskriminacije, 53.9% poslodavaca navelo je da ima Kolektivni ugovor, pri čemu samo 40.8% u njemu definira pitanje zaštite prava i zabrane diskriminacije LGBT osoba.
4,5% ispitanih navelo je da ima poseban dokument kojim regulira prava i zaštitu LGBTI osoba te da se isti najčešće objavljuju na oglasnoj ploči i na internetskim i intranetskim stranicama. 33,7% poslodavaca pak smatra da nemaju potrebu za izradu posebnih dokumenata.
68,2% poslodavaca s druge strane ima jasno definiran postupak zaprimanja prijave kršenja prava i/ili diskriminacije za LGBTI osobe, a njih 73,9% zaposlenu osobu ili tijelo u organizacijskoj strukturi zaduženoj za prijave. Doduše, svega 5% poslodavaca navodi da je tijekom svog djelovanja zaprimilo prijavu za diskriminaciju, uznemiravanje i zlostavljanje na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Na pitanje o tome kako poslodavci iskazuju otvorenost prema LGBTI osobama (u vidu edukacija o LGBTI temama, korištenja inkluzivnog jezika i slično) čak 80.4% poslodavaca navelo je kako nema takvih mjera, politika ili postupaka. S druge strane, ohrabruje podatak da 60% poslodavaca izražava spremnost za sudjelovanje u treninzima i edukacijama za promicanje raznolikosti i uključenosti LGBT osoba na radnom mjestu.
Većina poslodavaca smatra da je za uvođenje ovih programa potrebna inicijativa zaposlenika, odnosno ‘odozdo’, a potom i obvezujući zakoni i politike. Dakle, poslodavci smatraju da im se takve edukacije i programi trebaju ponuditi no postavlja se pitanje koliko su sami zaposlenici spremni aktivistički se uključiti u zagovaranje za pokretanje takvih programa u organizacijama u kojima rade. Čini se da se same organizacije neće baviti takvim pitanjima dok god neko zakonodavno tijelo to ne propiše. To ide u prilog hipotezi o cirkularnosti prebacivanja odgovornosti između poslodavaca, zaposlenika i zakonodavca te ukazuje na potrebu za djelovanjem na svim razinama.
Ključne preporuke poslodavcima se odnose na bolje informiranje zaposlenika/ca o pravilnicima i aktima kojima se štite njihova prava, te pojačanom angažmanu u kreiranju inkluzivnog i podražavajućeg radnog okruženja za sve zaposlenike/ce kroz aktivnosti koje promiču raznolikost i uključivost. Organizacije civilnoga društva mogu tome pridonijeti kroz informiranje i poticanje na informiranje LGBTI zaposlenika/ca o njihovim pravima kako bi osobe bile svjesnije zakonske podrške koja već postoji te također kroz osmišljavanje i provedbu edukacijskih programa za organizacije.
Projekt “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” do svibnja 2017. usmjerit će se na promociju Indikatora ravnopravnosti na random mjestu, uspostavljanje savezništava s poslovnim sektorom u Republici Hrvatskoj s ciljem motiviranja istih na implementiranje pozitivnih politika i praksi zaštite LGBTI radnika/ca na radnom mjestu. U pripremi i je i medijska i zagovaračka kampanja, a projekt će završiti konferencijom za sve zainteresirane poslodavce koji se žele informirati o mogućnostima ostvarenja pozitivne radne okoline.
Detaljni rezultati istraživanja dostupni su u online brošuri: http://bit.ly/2kDnpHE
Za više informacija o projektu posjetite: www.ravnopravnost.lgbt
