Vesna Kesić diplomirala je psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a MA stekla je na New School for Social Research. Kao novinarka radila je u mnogim ex-yu medijima, a devedesetih se odlučuje baviti aktivizmom. Suosnivačica je mnogih udruga i inicijativa: B.a.B.e., Centra za žene žrtve rata, Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Grupe za ženska prava.  Tokom života Vesna Kesić bavila se pisanjem, uređivanjem, socijalnim istraživanjima te raznim političkim analizama. Iza sebe ostavila je velik opus stranih i domaćih publikacija, pa čak i priča.

„Feminizam razumijevam na sasvim osobnoj razini, kao budi ono što želiš biti, ono što misliš da možeš biti, što su tvoji potencijali, naravno, ukoliko to nije na račun prava i integriteta drugih“ (Kruh & Ruže, Kesić, 1998.)

Radi povećanog broja slučajeva nasilja u obitelji tokom pandemije, a nedostatka opcije hitnog sigurnog smještaja za žene koje su doživjele nasilje, udruga Domine odlučila se na otvaranje kriznog centra za žrtve obiteljskog nasilja. Tokom pandemije Domine su preuzimale neformalnu ulogu kriznog centra i uz podršku Splitskih sugrađana i sugrađanki pronalazile su privremene smještaje. Međutim, ističu kako žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji ne bi smjele ovisiti o dobroj volji sugrađana/sugrađanki te se udruga zato i odlučila na pokretanje formalnog kriznog centra.

Inicijativu otvaranja kriznog centra za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja možete podržati uplatom donacija na žiro račun: IBAN: HR1223600001101679303 (Zagrebačka banka) s naznakom “za krizni centar”.

#ŽeneSplitaZaSveŽeneSvita

U sklopu projekta HELPLINE objavljen je novi priručnik Obiteljsko nasilje – kratki vodič o postupanju stručnjaka/inja. HELPLINE je projekt čiji je cilj pružiti zaštitu i podršku ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, a priručnik koji se oformio izdan je od strane udruge civilnog društva B.a.b.e. Budi aktivna. Budi emancipiran. koja je ujedno i nositelj samog projekta. Partneri ovog projekta su Ured za ravnopravnost spolova, Institute for Labour and Family Research iz Slovačke, Policijska akademija, Pravosudna akademija te Udruga za podršku žrtvama i svjedocima.

Svrha priručnika je pružati stručnjacima/kinjama konkretne i učinkovite savjete kako bi mogli primjereno odgovoriti na potrebe žrtva nasilja u okviru postojećeg zakona te im osigurati informacije u kriznim životnim situacijama kako bi olakšali put zaštite i ostvariranja prava.

Dana 17. prosinca 2020. godine s početkom u 10 sati Ženska soba – Centar za seksualna prava organizira Konferenciju za mlade „Važnost uključivanja mladih u prevenciju seksualnog nasilja“.

Ženska soba, u partnerstvu s Uredom pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske, udrugom Plavi telefon, Srednjom školom Ivan Švear iz Ivanić Grada, Prehrambeno-tehnološkom školom iz Zagreba, Medicinskom školom iz Osijeka, Obrtničkom školom iz Osijeka, Gimnazijom i strukovnom školom Bernardina Frankopana iz Ogulina i Ekonomskom i turističkom školom iz Daruvara, od 2018. godine provodi EU projekt „Seksualno nasilje – edukacijski i prevencijski program“.

U okviru projekta razvijen je program prevencije seksualnog nasilja („SNEP program“) za srednje škole koji je verificiran od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i implementiran u 31. srednjoj školi s područja cijele Hrvatske.

Cilj Konferencije jest predstaviti SNEP Program, prezentirati iskustva učenica i učenika koji su bili uključeni u njegovu provedbu, kao i predstaviti edukacijske i prevencijske materijale koji su nastali od strane vršnjačkih edukatorica i edukatora partnerskih škola te osvijestiti važnost aktivnog uključivanja mladih u prevenciju seksualnog nasilja.

Izlagačice i izlagači na Konferenciji će biti učenice i učenici partnerskih srednjih škola koji su aktivno, u svojstvu vršnjačkih edukatorica i edukatora, bili uključeni u provedbu projekta te predstavnice Mreže mladih savjetnika Pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske. Konferenciju će moderirati učenice Prve gimnazije Zagreb.

Pozivaju se sve zainteresirane osobe da Konferenciju za mlade prate putem live stream-a na Facebook stranici Ženske sobe: https://web.facebook.com/zenska.soba te stranici SNEP programa https://web.facebook.com/snepprogram .

Nikad tema nasilja nad ženama nije bila, pa gotovo u svjetskim razmjerima, tako prisutna. Ne mora to značiti da je ženama iole bolje i lakše, možda to samo znači da, kako je Internet i moderna medijska tehnološka revolucija sve iznijela na svjetlo dana, tako je prisutnija i ta tema. Ali, ako pažljivo pogledate što se piše o zlostavljanju žena, gotovo da nećete naći nikakav drugi portret žene koja trpi nasilje od strane muškarca osim portreta žene u ljubavnoj vezi.

I savjet je: razvedi se, ništa više nemoj imati s njim!

Ali što ako je neka žena uz nasilnika odrasla, ako nije imala kamo otići, ako je potčinjavanje agresiji drugog duboko ukorijenjeno u njenu psihu – što ako je nasilnik vlastiti brat?

Ne samo da nije u nekom trenutku odabran, ne samo da ga nije birala punoljetna osoba, u njegovu prisutnost sestra se rodila, za drugo nikad prije toga nije ni znala. Za nju ne postoji život prije njega ni odrastanje bez njegove prisutnosti, onaj početak koji sudbinski određuje osobnost. Pa slika o sebi bez te težine postaje gotovo nemoguća.

Kako prestati biti sestra, kako obraniti svoje mjesto pod suncem od onog s kim se ni pravno veza nikad ne može raskinuti, kako sačuvati krov nad glavom, slobodu i život od patrijarhalnog, nasilnog muškarca koji svoju sestru doživljava kao vlasništvo, sluškinju i smetnju u domu roditelja koji doživljava svojim?

Koliko god željeli biti Amerika, ta slika djece koja napuštaju roditeljsko gnijezdo nije kod nas realna, a naročito nema nikakve veze sa životom kojim je živjela starija generacija. Mi smo bili puno bliže tradicionalnom, blisko obiteljski i ekonomski povezani. Sinovi su odlazili i posvećivali se vlastitoj obitelji, kćeri su vjerno brinule za porodicu iz koje su potekle. Mnoge su kćeri ostale su s roditeljima u roditeljskom domu, naročito one, kako se govorilo, jadne neudane, čuvarice onog što je ostalo od obitelji.

Zna li netko, koliko ima žena srednje dobi koje godinama njeguju bolesne majke, očeve ili druge članove obitelji? Postoji li takva statistika, makar samo u nekoj društvenoj svijesti?

I zna li netko koliko odraslih žena ne uspijeva naći zaštitu pred izrabljivački, zlostavljački, nasilnički raspoloženim bratom?

Za takve slučajeve se ne zna i zato jer, za razliku od žena koje se ustraju boriti protiv nasilnog partnera, sestra zatečena, preneražena, slomi se i prije nego pomisli da se zapravo treba boriti. Čak joj biva zamjereno što ne zna čuvati obiteljske vrijednosti, čak joj kažu da zaboravi na nasilnog i bezobzirnog brata baš u trenutku dok on provaljuje u njihov stan koji je, zapravo, pa čiji nego samo i isključivo njegov?! Logika zlostavljača je ista, žestina je ista, samo je sestra još krhkija nego supruga. Njoj ni okolina nije brata predstavljala kao opasnost, njoj su svaki incident, napad, povredu predstavljali kao dio života koji mora prihvatiti bez zamjeranja, da ne bruka svoje ime, roditelje, pa i samu sebe. Mit o sestri uvijek je mit o dobroj, opraštajućoj sestri. Mitska sestra Antigona za mrtvog brata daje život.

Zanimljivo bi bilo napraviti vlastitu anketu – naprosto pitati ljude na ulici, naročito žene – znaju li za neki slučaj stradanja sestre zbog brata. Da li je susjeda kod njih na selu završila na psihijatriji jer je brat baš želio roditeljsku kuću za sebe, a ona ne da nije imala ne snažnog i neustrašivog supruga, nego nije uopće imala nikog da je brani? Da li se kolegica s posla slučajno naglo i teško razboljela baš onda kad je njen brat njihovu majku smjestio u starački dom, iako to mati nikako nije željela, je li to stvarno bio nastup teške bolesti, kad je sestra na poziv brata odvedena u bolnicu, kao neuračunljiva, a brat je samo, eto, kad su ostali živjeti sami nakon smrti roditelja, napravio jedan dan ludu zabavu u stanu?

Pognuti glavu, ne boriti se za sebe, napraviti ustupak, ne željeti ravnopravnost za sebe – često je to tražila i obitelj. Borba s bratom neki je civilizacijski moment, blagonaklono se na nju gleda kao na normalni dio života.

Ljetos sam upoznala čovjeka, obrazovanog, srednjih godina kojem se susjeda, liječnica pedesetih godina, obratila u očaju tražeći preporuku za nekog dobrog psihijatra, opisavši mu torturu koju je prošla – nezamisliv zločin, teško je o tome ovdje pisati  – i hitnu potrebu da se obrani od zlostavljanja koje još traje, zlostavljanja od strane njenog isto tako odavno odraslog brata. Požalio mi se na taj slučaj, ni njegova supruga liječnica nije smatrala da se trebaju miješati. „Što mi je to trebalo čuti, umjesto da mirno pijem svoju jutarnju kavu?“

Mnogi će postupiti tako. Reći će, nećemo se miješati, to je njihova stvar. Oni su rod, možda ni ona nije bolja od njega. Ili, možda je stvarno luda.

Napravite malu privatnu anketu. Ogromna siva zona zlostavljanja čeka, ne da krene neka reakcija, ne pravdu – za koju se stalno priča da nije isto što i pravo – čeka da je netko uopće i primijeti.

 

Autorica: De profundis

Dana 25. studenog 2020. godine Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja – 116 006 otvorio je 24-satnu telefonsku liniju za podršku žrtvama i svjedocima, u sklopu projekta “Zaustavimo nasilje nad ženama i nasilje u obitelji – Za nasilje nema opravdanja” čiji je nositelj Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a koji je financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda.

Linija Nacionalnog pozivnog centra nastavlja biti besplatna i anonimna. Pozivateljima i pozivateljicama iz područja cijele Republike Hrvatske podrška je sada dostupna svih sedam dana u tjednu, uključujući vikendom, praznicima i blagdanima od 0 do 24 sata na hrvatskom i na engleskom jeziku.

Pozivom na broj Nacionalnog pozivnog centra, pozivatelji i pozivateljice mogu zatražiti emocionalnu podršku, informacije o vlastitim pravima, o tijeku kaznenog ili prekršajnog postupka i o novčanoj naknadi žrtvama te kontakt institucije ili organizacije civilnog društva koja nudi tip usluge koji pozivatelj ili pozivateljica procijene potrebnom.

Postojanje 116 006 broja stoga je od iznimne važnosti za sustav podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja, pogotovo za žrtve nasilja u obitelji koje najčešće kontaktiraju liniju te traže pomoć. Kad govorimo o statističkim podacima, 116 006 češće zovu osobe ženskog spola (76 posto). Iako se zaprimaju pozivi žrtava i svjedoka svih kaznenih djela, najčešći upiti se odnose na kaznena djela silovanja, nasilja u obitelji/obiteljskog nasilja, nametljivog ponašanja, tjelesne/teške tjelesne ozljede i prijetnje.

Žrtve obiteljskog nasilja, osim preživljene povrede temeljnih prava, trpe i niz fizičkih, psihičkih, socijalnih i ekonomskih posljedica samog štetnog događaja te imaju pravo na pomoć i podršku u suočavanju s izazovima situacije koju nisu birali/e.

Pozivatelji/ice pozivom na 116006 preuzimaju aktivnu ulogu. Uz relevantne informacije i podršku oni/e imaju priliku donijeti samostalne i informirane odluke o vlastitoj dobrobiti koje su nužne za proces oporavka i vraćanja osjećaja osobne autonomije.