Krajem mjesec srpnja je na društvenim mrežama započeto dijeljenje objava mnogih žene koje pod hastagom #ženeujavnomprostoru dijele vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja.
Kotač se zakotrljao kada je riječka aktivistica i novinarka Marinella Matejčić iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter na Twitteru reagirala na neugodno iskustvo uznemiravanja prijateljice Marije Trcol i pozvala druge žene da podijele svoja iskustva okupljena pod hashtagom #ženeujavnomprostoru kako bi podigle svijest o problemima uznemiravanja i nasilja nad ženama.
Nakon objave Marije Trcol, koja je na Twitteru je podijelila kako je grupa starijih muškaraca degutantnim dobacivanjem komentirala njezin izgled jer ima tetovaže: “Pogledaj ju, ali pogledaj ju od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!” i poziva Marinelle Matejčić na okupljanje sličnih iskustava pod hashtagom #ženeujavnomprostoru sve se veći broj žena odvažilo javno podijeliti situacije u kojima su ih muškarci u javnom prostoru uznemiravali.
Primjeri sežu u najranije doba djetinjstva u kojima se opravdava ponašanje dječaka i uči djevojčice prihvaćanju takvog ponašanja ili prepušta na volju starijim muškarcima, bilo onima iz neposredne okoline ili neznancima s kojima se sreću u ulici ili tramvaju. Ovakvi i slični primjeri se nastavljaju u odrasloj dobi, neovisno o tome kako žena izgleda, je li tetovirana, dotjerana, trudna i slično.
Matejčić prepoznaje da smo uronjeni u kulturu nasilja u kojoj žena “opravdava” samu sebe jer je internalizirala da je njezino tijelo u javnom prostoru javno vlasništvo koje se smije dirati, vući, gurati i vrijeđati, zbog čega je važno javno progovarati iskustvima nasilja i otvoriti dijalog o tretiranju žena u hrvatskom društvu.
Problem je što takvo napasno ponašanje prolazi nekažnjeno. Rješenje se vidi u konkretnoj implementaciji Istanbulske konvencije kako bi se nasilje propisno kažnjavalo i time prevenirao recidiv. Seksualno uznemiravanja trenutno ne prate propisne kazne, ako uopće dođe do situacije kažnjavanja, jer se često rado o „nevidljivom“ nasilju, odnosno nasilju koje se ne prepoznaje kao takvo.
Osim implementacije Istanbulske konvencije Matejčić i Trcol rješenje vide u edukaciji i korjenitoj promjeni nasilničke kulture. Ističu kako smatraju da je nužno u školski kurikulum uvesti znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju, koja uči o odgovornom seksualnom ponašanju i partnerskim odnosima, poštovanju i rodnoj ravnopravnosti. Smatraju kako će jedino tako biti započeto odgajanje dječaka da shvate da su djevojčice inherentno ravnopravne njima, da imaju pravo na autonomiju odlučivanja nad vlastitim tijelom, da zaslužuju slobodu kretanja i život bez straha.
