Organizacija Equality Law Clinic (ULB) je 25 godina poslije usvajanja belgijskog zakona koji je dekriminalizirao pravo na pobačaj, organizirala okrugli stol za stručnjake/inje i istraživače/ice iz Belgije, Francuske, Italije, Hrvatske i SAD-a na temu sadašnje situacije po pitanju ovog ključnog ljudskog prava. U raspravi se pokušavalo obuhvatiti politički kontekst, novije pravne slučajeve te usjehe nevladinih organizacija.
Aziza Ahmed, sa Sveučilišta Northeastern (SAD), posebno je naglasila rastući trend u Sjedinjenim Državama da se prilikom parnicama u razmatranju medicinske dokumentacije i specijalističkih nalaza vode podacima zasnovanim na konzervativnim stajalištima o posljedicama pobačaja na žensko mentalno zdravlje. Istakla je kako se u kontekstu individualizma kojeg današnje društvo potiče, naglašava takozvano „pravo na znanje“ koje imaju trudnice, a čime se podupiru strategije aktivista i institucija koji su protiv pobačaja i zahtijevaju da se ženama, prije nego što donesu odluku o svojoj trudnoći, daju liječničke uredbe i selektivne informacije. Ovakva vrsta pristranog savjetovanja već je realnost i u nekim zemljama članicama EU-a.
Pregled situacije u Belgiji donijela je Lin-li Pan Van de Meulebroeke (Equality Law Clinic). U njenoj je zemlji pobačaj dekriminaliziran, međutim, još je uvijek upisan u kaznenom zakonu. Također, ono što je diskutabilno je pitanje informiranosti: pola liječnika/ca u praksi ima preko 55 godina, a samo jedno sveučilište (ULB) omogućuje edukaciju o pobačaju.
Pierrette Pape, koordinatorica za javne politike EWL-a, izložila je sveobuhvatan pregled izazova seksualnim pravima u Europi, uključujući i pravo na pobačaj. Podsjetila je na međunarodni napad na ljudska prava koji je vidljiv u raspravama o ženskim pravima u UN-u, kao što je bila nedavna rasprava Komisije za status žena (Commission on the Status of Women). Činjenica je da se u današnjem društvu osiguravanje spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava ne smatra političkim prioritetom zbog uvaženog mita da je u Europi ravnopravnost već postignuta. Posljedica takvog mentaliteta su neadekvatne zdravstvene usluge, neadekvatne i nedostatne strategije koje bi omogućile da one budu dostupne svim ženama, posebice ranjivim skupinama, ograničeni broj dostupnih kontracepcijskih metoda te neuspjeh u pokušaju javnog financiranja u svrhu osiguranja ravnopravnosti u pristupu reproduktivnoj i spolnoj zdravstvenoj skrbi. Smanjen udio u javnom financiranju zdravstva ima direktnih posljedica na zatvaranje medicinskih centara i bolnica, dok je istovremeno rastuća komodifikacija zdravlja vidljiva je u brojnim zdravstvenim područjima: na primjer na Cipru, gdje je pobačaj protuzakonit, on je postao privatni biznis; u drugim zemljama, lijekovi protiv bolova ili carski rez za trudnice su postali “mogućnost koja se dodatno plaća”. Osim toga, religijske skupine razvijaju strategije utjecaja na javnost i javne politike te napadaju ženska prava, LGBTIQ prava, spolno obrazovanje. Sve veće korištenje prigovora savjesti je vrlo dobar pokazatelj konteksta ranjivosti reproduktivnog i spolnog zdravlja u Europi.
Upravo vezano uz prigovor savjesti, Irene Donadio iz IPPF-EN-a zatim je predstavila uspješnu strategiju u jednom parničkom slučaju koju je vodio IPPF-EN protiv Italije, gdje je Europski odbor za socijalna prava (Council of Europe Committee of Social Rights) prepoznao kršenje prava na zdravlje i diskriminaciju od strane Italije.
Lisa Kelly, iz Centra za reproduktivna prava (Center for Reproductive Rights), donijela je prikaz nekoliko parnica vezanih uz pravo na pobačaj te vrlo zanimljivih rezultata o strategijama koje koriste sudovi te posljedičnim rizicima diferenciranja tretmana ovisno o kontekstu. Korištenjem pojma “nedužni fetus” kada postoji potreba za pobačajem nakon silovanja, ili isticanjem potrebe da se zaštiti djevojaštvo u slučajevima kada majke traže pomoć za svoje kćeri, sudovi šalju poruke da pobačaj može biti opravdan u pojedinim slučajevima, ali ne i kao univerzalno pravo svih žena.
Amir Hodžić iz CESI-ja u Hrvatskoj prikazao je izvještaj CESI-ja o neokonzervativnim grupama u Europi i njihovim metodama, koje biraju pojedina ljudska prava kao svoje ključne bitke: pravo na život (od začeća), pravo na obitelj (isključivo heteroseksualnu s dominantnim muškarcem/ocem) i pravo na religijske slobode. Pozvao je progresivne pokrete da ponovno utvrde vrijednosti i njihovu terminologiju.
Pierre-Arnaud Perrouty iz Europske humanističke federacije (European Humanist Federation) predavao je o ekstremističkim religijskim skupinama u Europi te povukao paralelu po pitanju toga što koriste iste strategije i političke metode kao i nevladine organizacije koje se bore za ljudska prava, s ciljem potpore javnosti u kontekstu krize i nedostatka inspirativne vizije budućnosti.
Na samom kraju, istaknuta je važnost rasprave o vrijednostima i ukazivanja na dvosmislenosti: na primjer, vrlo je uočljivo da se akteri koji se bore protiv prava na izbor odnosno prava na pobačaj pretvaraju da su “pro-life” (“za-život”) te da vrednuju dostojanstvo koje je osnovno ljudsko pravo u svim ustavima. Pravo na pobačaj treba shvaćati kao društveno pitanje ravnopravnosti, dostojanstva i poštovanja, koje je šire od individualnog izbora i tiče se svakoga. Svi aspekti društva imaju utjecaj na pravo na pobačaj, a nedostatak prava na pobačaj sprječava žene da uživaju svoja druga prava: ekonomsku neovisnost, slobodu od nasilja, pristup obrazovanju i donošenju odluka itd. Demonstracije u Španjolskoj 2014., koje su okupile tisuće ljudi svih starosnih skupina uključujući i muškarce, kao i nedavno učvršćivanje zakona o pobačaju u Francuskoj inspirativni su primjeri društvenih akcija u smjeru shvaćanja prava na pobačaj kao dijela fundamentalnih ljudskih prava u našem zajedničkom društvu.
