Nikad tema nasilja nad ženama nije bila, pa gotovo u svjetskim razmjerima, tako prisutna. Ne mora to značiti da je ženama iole bolje i lakše, možda to samo znači da, kako je Internet i moderna medijska tehnološka revolucija sve iznijela na svjetlo dana, tako je prisutnija i ta tema. Ali, ako pažljivo pogledate što se piše o zlostavljanju žena, gotovo da nećete naći nikakav drugi portret žene koja trpi nasilje od strane muškarca osim portreta žene u ljubavnoj vezi.
I savjet je: razvedi se, ništa više nemoj imati s njim!
Ali što ako je neka žena uz nasilnika odrasla, ako nije imala kamo otići, ako je potčinjavanje agresiji drugog duboko ukorijenjeno u njenu psihu – što ako je nasilnik vlastiti brat?
Ne samo da nije u nekom trenutku odabran, ne samo da ga nije birala punoljetna osoba, u njegovu prisutnost sestra se rodila, za drugo nikad prije toga nije ni znala. Za nju ne postoji život prije njega ni odrastanje bez njegove prisutnosti, onaj početak koji sudbinski određuje osobnost. Pa slika o sebi bez te težine postaje gotovo nemoguća.
Kako prestati biti sestra, kako obraniti svoje mjesto pod suncem od onog s kim se ni pravno veza nikad ne može raskinuti, kako sačuvati krov nad glavom, slobodu i život od patrijarhalnog, nasilnog muškarca koji svoju sestru doživljava kao vlasništvo, sluškinju i smetnju u domu roditelja koji doživljava svojim?
Koliko god željeli biti Amerika, ta slika djece koja napuštaju roditeljsko gnijezdo nije kod nas realna, a naročito nema nikakve veze sa životom kojim je živjela starija generacija. Mi smo bili puno bliže tradicionalnom, blisko obiteljski i ekonomski povezani. Sinovi su odlazili i posvećivali se vlastitoj obitelji, kćeri su vjerno brinule za porodicu iz koje su potekle. Mnoge su kćeri ostale su s roditeljima u roditeljskom domu, naročito one, kako se govorilo, jadne neudane, čuvarice onog što je ostalo od obitelji.
Zna li netko, koliko ima žena srednje dobi koje godinama njeguju bolesne majke, očeve ili druge članove obitelji? Postoji li takva statistika, makar samo u nekoj društvenoj svijesti?
I zna li netko koliko odraslih žena ne uspijeva naći zaštitu pred izrabljivački, zlostavljački, nasilnički raspoloženim bratom?
Za takve slučajeve se ne zna i zato jer, za razliku od žena koje se ustraju boriti protiv nasilnog partnera, sestra zatečena, preneražena, slomi se i prije nego pomisli da se zapravo treba boriti. Čak joj biva zamjereno što ne zna čuvati obiteljske vrijednosti, čak joj kažu da zaboravi na nasilnog i bezobzirnog brata baš u trenutku dok on provaljuje u njihov stan koji je, zapravo, pa čiji nego samo i isključivo njegov?! Logika zlostavljača je ista, žestina je ista, samo je sestra još krhkija nego supruga. Njoj ni okolina nije brata predstavljala kao opasnost, njoj su svaki incident, napad, povredu predstavljali kao dio života koji mora prihvatiti bez zamjeranja, da ne bruka svoje ime, roditelje, pa i samu sebe. Mit o sestri uvijek je mit o dobroj, opraštajućoj sestri. Mitska sestra Antigona za mrtvog brata daje život.
Zanimljivo bi bilo napraviti vlastitu anketu – naprosto pitati ljude na ulici, naročito žene – znaju li za neki slučaj stradanja sestre zbog brata. Da li je susjeda kod njih na selu završila na psihijatriji jer je brat baš želio roditeljsku kuću za sebe, a ona ne da nije imala ne snažnog i neustrašivog supruga, nego nije uopće imala nikog da je brani? Da li se kolegica s posla slučajno naglo i teško razboljela baš onda kad je njen brat njihovu majku smjestio u starački dom, iako to mati nikako nije željela, je li to stvarno bio nastup teške bolesti, kad je sestra na poziv brata odvedena u bolnicu, kao neuračunljiva, a brat je samo, eto, kad su ostali živjeti sami nakon smrti roditelja, napravio jedan dan ludu zabavu u stanu?
Pognuti glavu, ne boriti se za sebe, napraviti ustupak, ne željeti ravnopravnost za sebe – često je to tražila i obitelj. Borba s bratom neki je civilizacijski moment, blagonaklono se na nju gleda kao na normalni dio života.
Ljetos sam upoznala čovjeka, obrazovanog, srednjih godina kojem se susjeda, liječnica pedesetih godina, obratila u očaju tražeći preporuku za nekog dobrog psihijatra, opisavši mu torturu koju je prošla – nezamisliv zločin, teško je o tome ovdje pisati – i hitnu potrebu da se obrani od zlostavljanja koje još traje, zlostavljanja od strane njenog isto tako odavno odraslog brata. Požalio mi se na taj slučaj, ni njegova supruga liječnica nije smatrala da se trebaju miješati. „Što mi je to trebalo čuti, umjesto da mirno pijem svoju jutarnju kavu?“
Mnogi će postupiti tako. Reći će, nećemo se miješati, to je njihova stvar. Oni su rod, možda ni ona nije bolja od njega. Ili, možda je stvarno luda.
Napravite malu privatnu anketu. Ogromna siva zona zlostavljanja čeka, ne da krene neka reakcija, ne pravdu – za koju se stalno priča da nije isto što i pravo – čeka da je netko uopće i primijeti.
Autorica: De profundis
