Sjećam se toga lipanjskog dana 1992. U moje rodno mjesto došli su vojnici (dobrovoljci), nošeni entuzijazmom, odlučni braniti svoje ognjište.
Iako maloljetna, pridružila sam im se kao medicinska sestra da dadem svoj doprinos, ne sluteći što me čeka. Odgojena po strogim kršćanskim načelima imala sam bezuvjetno poštovanje i povjerenje prema starijima i autoritetima.
Zapovjedniče, Ti si to povjerenje zlouporabio!
Amoralno si prekršio sva humana načela, bestidno si pokušao iskoristiti maloljetnicu.
A kada nisi uspio, tvoj ego nije mogao podnijeti odbijanje pa si se pretvarao ispred svojih pomoćnika i vojske kao da jesi. Rušeći moj ugled sebi si stvarao imidž kakav si žarko želio.
Bila sam premlada da razumijem, da se tome što snažnije oduprem. Ratna situacija onemogućavala je traženje pomoći i zaštite. Trebalo je ponajprije preživjeti.
Rat je odavno završen, istina se jednom mora napokon izreći.
Možeš li se uopće pogledati u zrcalo, ili su u tvome svijetu takva nedjela prihvatljiva, možda čak poželjna?
Hineći prijateljstvo, zloupotrebljavajući autoritet, stvarao si situacije da često budem viđena u tvom društvu. Izmišljao potrebe mog odlaska s tobom u grad, prisustva na tvojim sastancima…
Dovodio si u pitanja moja moralna načela, uvjeravao me da su zastarjela, pokušavao ih srušiti i nametnuti mi, tobože, nekakvo takozvano moderno viđenje svijeta. Svijeta u kojem vrijednosti poput obitelji, braka, partnerske vijernosti… ama – baš ništa ne znače.
Mijenjao si taktike, glumio prijatelja kako bi zadobio moje povjerenje, preko iznenadnog neprimjerenog dodira pa objašnjenja „…da nisi ništa loše mislio“, samo mi želiš pokazati kako to „pravi muškarac radi“.
Nudio si vezu tvrdeći da tvoj brak nije prepreka jer nije sklopljen u crkvi, da razlika u godinama ništa ne znači…
„Pa nisi valjda seljančica kojoj takve sitnice smetaju“ – govorio si.
Jasno sam ti nebrojeno puta rekla, da to ne želim.
Slijede učestala presretanja u kući, prenamijenjenoj u ambulantu i stambeni prostor liječnika i sestara.
Stjeranu uza zid, rukama bi onemogućio moj odlazak i nagovaranja i uvjeravanja bi trajala.
Mnogi vojnici su to mogli vidjeti, rijetki su znali o čemu se tu zaista radi. Ni danas ne zamjeram onima koji su donijeli krivi zaključak.
Kada ni to nije urodilo promjenom mog stava i moga izričitog NE, rekao si: „Sad ti je svejedno ionako svi misle da jesi.“
Potom je došla neugodna prijetnja zatvorom mene i mladića za kojeg si pretpostavio da je sa mnom u vezi.
Zapovjedniče, počinio si kazneno dijelo seksualnog zlostavljanja.
Otišla sam s ratišta.
Saznao si gdje sam, nazvao me tobože s pomirljivom, prijateljskom namjerom i tada podsjetio da mi je brat u rovu, da je određena osoba tvoj rođak i da vodim računa što kome pričam.
Zapovjedniče, to je ozbiljna prijetnja s pozicije ‘naizgled’ nedodirljive moći.
DA, bojala sam se…
Dugo sam šutjela!
Sada, 2022. javno progovaram.
Sramiš li se zapovjedniče?
JA – jedna od…
